Piše: Edin Smailović

Kada biste danas upitali prosječnog građanina Bijelog Polja i Crne Gore ko je Jolan Levinger Mira, siguran sam da niko ne bi znao odgovor.

Za Jolan Levinger Miru sam čuo slučajno i sam, prije nekoliko dana na promociji knjige istoričara Bobana Batrićevića o antisemitskoj propagandi u Crnoj Gori.

Ono što me natjeralo da se bavim ovom temom su dvije činjenice koje je sam Batrićević iznio na promociji: Jolan Levinger Mira je bila jedina Jevrejka koja je do 1941. godine živjela u Crnoj Gori, a koja se pridružila partizanima; bila je profesorica gimnazije u Bijelom Polju i do odlaska u partizane živjela je tu.

Veoma je malo podataka o ovoj osobi. Iz monografije gimnazije u Bijelom Polju saznao sam osnovne biografske podatke o njoj. Tu je i njena fotografija sa koje je nemoguće dešifrovati dob u kojem se nalazila, pa samim tim ni vrijeme nastanka fotografije.

Jolan Levinger je rođena u Vojvodini 1913. godine. U Bijelo Polje je došla 19. aprila 1940. godine, gdje je ukazom Ministarstva prosvjete postavljena za profesora. Tokom ovog perioda Levinger će bjelopoljsku djecu podučavati njemački jezik i matematiku. Takođe će rukovoditi i školskom bibliotekom.

Rat je užasna stvar, a posebno za one kojima su mogućnosti da se brane sužene. Posebno je Drugi svjetski rat bio težak za jevrejsku zajednicu, koja je, iako malobrojna i pred rat, skoro potpuno istrijebljena u Crnoj Gori. Zbog ovoga je Jolan Levinger, siguran sam, u tom trenutku bila najugroženija stanovnica Bijelog Polja.

Sve do januara 1942. godine je Jolan Levinger Mira živjela u Bijelom Polju. Njen odlazak u partizane je njene stanodavce i one za koje su vlasti smatrale da imaju veze sa tim, koštao zatvora. Tako su tada pritvorene Bjelopoljke Ika Čopić i Stana Vuković i njen unuk Batrić Kršikapa. Očigledno da je profesorica Levinger, iako je u Bijelom Polju živjela kratko, uspjela da postane ugledan i uvažen član lokalne zajednice i da je, iako nije rođena i odrasla tu, Bjelopoljci smatraju svojom.

Školski primjer antifašizma u praksi

Jolan Levinger će preživjeti rat u kojem će u bici na Sutjesci zadobiti rane na desnoj ruci. Poslije rata će ostvariti izuzetnu profesionalnu karijeru i proživjeti dug život.

Ono što ovu priču danas čini važnom je što je slučaj Jolane Levinger školski primjer antifašizma u praksi. Građani Bijelog Polja, a treba zamisliti taj gradić koji tada ima 300 kuća i u kojem se zna ko kako diše, su svjesno rizikovali vlastite živote kako bi zaštitili nekog ko ne pripada njihovoj zajednici. Da je bilo ko prekršio ovu “omertu”  pisanje ovih redova bi bilo nepotrebno, a ime Jolan Levinger bi samo stajalo na još nekom spomeniku užasa ispisano mermernim slovima.

Na sreću, nije bilo tako.

Danas, 80 godina poslije, u Crnoj Gori se veoma malo zna o holokaustu, a o “doprinosu” Crne Gore u tom najvećem zločinu 20. vijeka skoro pa ništa. Sa druge strane, antifašizam je danas uglavnom krivo interpretiran, pa nam se često puta desi da se u današnjoj Crnoj Gori za fašizam prozivaju i targetiraju upravo oni koji čvrsto stoje na pozicijama antifašizma.

Tu dolazimo do ključnog pitanja: koliko je danas Crna Gora na pozicijama antifašizma i koliko bi ovo društvo bilo spremno da nekog ugroženog po bilo kojoj osnovi prihvati i sačuva unutar zajednice.

Nažalost, današnja Crna Gora je daleko nazadovala po ovom pitanju u odnosu na onu Crnu Goru od prije 80 godina. Iako je bio daleko manje informisan, čovjek one Crne Gore od prije 80 godina, izmučen nepravdom prvo nad njim, a onda nad svim potlačenim, prirodno se okretao ka suprostavljanju nepravdi pa su mu partizanski pokret i antifašizam bili prirodan izbor.

Čovjek današnje Crne Gore je uglavnom ksenofoban, pun strahova, konformist i bukti od bijesa koji jedino smije da istrese prema slabijem od sebe.

Zato sam siguran da neko slične sudbine kao Jolan Levinger Mira prvo ne bi došao u današnju Crnu Goru, osim ako je u nju ne bi silom deportovali. A ako bi se to čudo i desilo, mislim da bi taj nesrećnik bio prinuđen da se utopi u masu, jer da se ne lažemo, partizana danas ne bi bilo. O tome koliko je današnje društvo u Crnoj Gori spremno da pomogne nevoljnicima najbolje govore reakcije javnosti na naznake da bi Vlada mogla prihvatiti ograničeni broj izbjeglica iz Afganistana. Samo treba pročitati komentare ispod i shvatiti da su nekada širom otvorena vrata danas čvrsto zamandaljena.

Važnost aktuelizovanja priče

Danas bi prosječan građanin Crne Gore izdao nekog takvog za vaučer u supermarketu, za  rezervoar goriva ili, prosto iz potrebe da se pokloni zlu, dobar dio bi to uradio za džabe.

I tu dolazimo do pitanja, ko je krivac za ovakvo stanje?

Prvo i osnovno je tolerisanje govora mržnje od strane države. Govor mržnje se širio sa onih mjesta odakle se on najviše primao među građanstvom. A narod sklon poltronstvu vjeruje da je ono što se toleriše od strane države korisno i za njega.

Drugi razlog je neznanje. Antifašizam je postao samo sredstvo za jeftinu kampanju, slikanje pred kamerama 9. maja, polaganje vijenaca na spomenik borcima itd. A građanin isto tako odlično kapira kada je nešto forma, a kada suština. A građanin takođe kapira da dobrom dijelu političke elite u Crnoj Gori antifašizam nije na srcu. Još veći problem je onaj drugi dio političke elite koji na obilježavanje ovakvih događaja šalje ulickane političke “manekene” koji  baš i nisu načisto je li se Drugi svjetski rat desio u 20. ili 19. vijeku.

Za sada ne vidim rješenje za nagomilanu mržnju u ovom društvu iz prostog razloga što ne vidim političke snage ni unutar, a ni van Crne Gore koje bi ozbiljno i planski prišle ovom problemu.

Ali sam zato siguran da se priča o Jolan Levinger Miri i slične priče moraju iznova aktuelizovati i podsjećati na njih. Ovaj slučaj nam svjedoči da je jedna mala zajednica, izložena prijetnji odmazde, učinila najplemenitiju moguću stvar, sačuvala život onome ko nije imao nikakve šanse da su je se okupacione snage dokopale.

Priča o Jolan Levinger i Bijelom Polju je važna jer sam uvjeren da se dobro uvijek u nekom obliku vraća.

I da je pokoravanje zlu ne samo kukavički nego i najviše košta na kraju.

Mi na ovim prostorima, nažalost, još to nismo shvatili.

Ostaje nada da ćemo nekada i ovu lekciju kolektivno savladati.

Do tada, neka nam nada budu ove i slične plemenite priče.

IZVOR: AL JAZEERA