Dragi moji Bjelopoljci,
Posebno vi, koje Ratkovićeve večeri sa raznih strana svijeta uvijek u ovo doba godine okupe u našem Bijelom Polju, poštovani ministre profesore Mićunoviću, Bijelom Polju uvijek dragi gosti..!
Na ovakvim mjestima, u prilikama kakva je otvaranje četrdeset trećih po redu Ratkovićevih večeri poezije, svi poslovi koje svakodnevno obavljamo, ne samo da gube na značaju, već naprosto nestaju i sve se pretvara u poeziju, u zamršeni koloplet između onih koji je stvaraju i nas koji imamo tu privilegiju da svjedočimo fascinaciji koju može stvoriti samo umpjesnika.
S toga se ovom večerašnjem skupu odabranih, obraćam ponajprije kao istinski poštovalac ove umjetnosti, koja je bliža deskripcija života i od same istorije.
O čemu god da književnik piše, na kraju uvijek govori o sebi. Ali i to smještanje sopstvenog života u iluzionistički svijet proznih i poetskih projekcija, nije čin koji se da odvojiti od društva i vremena u kojem pisac živi sopstvenu poetiku.
Ovo tumačenje života poezijom, ostavilo je niz upečatljivih primjera u istoriji kulture, poput najvećih imena koja su imala tu životnu sudbinu da tek izađu iz jednog svjetskog rata, a da i te kako predosjete, pa i da dožive drugi.
Ta najveća trauma čovječanstva, njihovim perima pretočena je u biserje svjetske literature, a oni prozvani “piscima izgubljene generacije”, da bi tom sintagmom ponijeli sudbinu naraštaja koji su imali nesreću da žive to najistorijskije vrijeme u biografiji ljudskog roda.
Šta su po toj analogiji osjećali i o čemu su drugo mogli da pišu naši: Ćopić, Lalić, Nazor, Davičo, Isaković… osim o esenciji kojom su mjerili herojske podvige i žrtvu ratnih godina koje su proživjeli i oni i čitav naš narod. Šta je nježni i suptilni Risto Ratković, svevremeni poeta iz tog vremena, čije su porodično blago rastočili svjetski ratovi a on sam se i te kako nagledao strahota ratnih razaranja, mogao drugo da zaključi, do da realna stvarnost tih vremena ni izdaleka nije ono što je istinska suština života, i kako je drugačije mogao da objasni najličniju od svih njegovih dilema, osim zapitanošću: “zaspati ili umreti”…
Da je prožetost poezije životom vječita i potvrđena i u ovom vremenu, jasno dokazuje i to što je značajan broj savremenih pjesnika sa prostora nekadašnje jugoslavije izrastao na krilima postmoderne, pravca vjerovatno najotuđenijeg od života i vjekovima potvrđivanih estetskih vrijednosti u umjetnosti.
Institucionalna praznina nastala fragmentacijom naše velike južnoslovenske unije i ponovnim stvaranjem svojih država, taj vakuum neizvjesnosti, vrijeme tranzicije u kojem smo se oprostili od jednog svijeta i tek zrijevali za drugi, morali su ostaviti svoj pečat i na savremenom stvaralaštvu. Stoga ne smatram da je uputno kazati da je veliki broj pjesnika sa prostora bivše Jugoslavije, pa i Crne Gore, odabrao postmodernu, prije će biti da je ona odabrala njih.
Ne treba biti prorok da bi se vidjelo očigledno, Ratkovićeve većeri poezije su oduvijek imale veliki značaj i širok međunarodni karakter. No, mjerljivo je da iz godine u godinu Ratković okuplja sve više eminentnih pjesnika iz okruženja, Evrope i svijeta, sada reverzibilnim procesom, defragmentirajući prostor i vrijeme, ponovo nas - svojim manirom diplomate, uz sve razlike, na univerzalnim načelima vrijednosti –ujedinjuje i čini da poezija, kao što je uostalom i red, ne samo pojašnjava život nego ga i predviđa.
Ta najava evropskog života u koji smo jasno i predano zakoračili, kao i to što razmjena iskustava i druženje naših, i pjesnika iz svijeta, omogućava prožimanje i integraciju crnogorske i opšte svjetske kulture, razlog je da još jednom sa naročitim poštovanjem pozdravim ovaj kompleksan skup, i poželim uspješan rad i najiskreniju dobrodošlicu svim stvaraocima sa čijim ostvarenjima ćemo se upoznati, na ovim četrdeset trećim po redu, Ratkovićevim večerima poezije.
Hvala vam..
.jpg)